Branko Bingula
Zagreb, prometna 'špica'. Naručujemo taksi i krećemo prema - rotoru. Vozač je srdačan i nasmijan. Jasno je kako ga gužva ne uznemirava.
- Ne uzrujavam se zbog nekoliko vozila više na cesti, a kad mi i dođe da se naljutim samo se sjetim nilskog konja - priča Branko Bingula, umirovljenik iz Zagreba, iza kojeg se krije zanimljiva životna priča.
- Nilskog konja?! - pitamo ga.
- Svojedobno sam zamalo skončao u Africi na račun ljutitog nilskog konja - otkriva vozač Cammeo Black-a pa nastavlja:
- Joj, to mi je bilo jedno od najtraumatičnijih iskustava u životu. S kolegama iz Podravke sam bio na izletu, vozili smo se u čamcu, a oko nas su plivali krokodili. U jednom trenutku čamac se počeo dizati, a ispod njega - nilski konj. Vjerojatno su ga naljutili nepozvani gosti. Digao nas je u zrak, a jedino što sam pomislio u tom tren bilo je: 'Gotovi smo, sad smo krokodilima na meniju'. Srećom, on se povukao i čamac se vratio u prvobitni položaj.
Kako ste završili u Africi?
- Rođeni sam Zagrepčanin, ovdje sam završio školu, diplomirao i magistrirao ekonomiju, a kasnije sam otišao u Podravku gdje sam radio na rukovodećoj poziciji koja je bila orijentirana na strano tržište. Zbog posla sam neko vrijeme živio u Tanzaniji. Proputovao sam cijelu Afriku i Bliski istok, a posebno su me oduševili Sejšeli.
Čime se još bavite?
- Eto, šest godina vozim taksi. Sviram klavir i orgulje, nastupao sam s raznim bendovima, a posebno pamtim zlatno doba plesnjaka na Jadranu. To su bila vremena... I danas ponekad zasviram, ali mnogo rjeđe.
Priča kako je u životu radio razne poslove, a tražio je novi izazov.
- Tada je započela moja Cammeo priča! Prošao sam svu potrebnu obuku i bacio se na posao. Sistem rada u ovoj tvrtki je sjajan - nauče vas svemu tako da na cestu izlazite potpuno spremni, plaća je najviša u branši, a i nagrade te kada dobro radiš.
Iako je prije nekoliko godina ispunio uvijete za mirovinu, i danas je za volanom. Radite, a u mirovini ste, kako to?
- Jednostavno. Život umirovljenika bio mi je monoton pa sam odlučio spojiti ugodno s korisnim. Jako sam zadovoljan, a možete me sresti ako naručite vožnju Cammeo Blacka.
Kako ste se snašli s tehničkim novotarijama? Tableti, navigacije...
- Moj je moto: 'To je alat, to ti treba!'. Malo su mi pomogle i kćeri pa sam sve brzo savladao, ali i danas u automobilu vozim knjige koje me opuštaju za vrijeme pauza.
U životu ste radili s raznom profilima ljudi, kakva su vaša iskustva sa strankama?
- Nemam negativnih iskustava. Možda mi jednom godišnje stanka pobjegne bez da plati vožnju, ali to je zanemarivo na tako velikom broju suputnika.
Koje anegdote posebno pamtite iz života za volanom?
- Oko ponoći stiže poziv za vožnju. Uputio sam se prema trgovačkom centru na istočnom kraju grada gdje me je dočekala Mađarica i dva Mađara. Mlađi ljudi. Ulaze oni u automobil i pitaju može li vožnja do Budimpešte. Objašnjavaju kako za nekoliko sati moraju biti u zračnoj luci Ferihegy. Oni podižu novac na bankomatu, palim taksimetar i krećemo prema granici. Stigli su bez problema na let. Dogode se i takve vožnje, a mi smo spremni ispuniti sve želje.
Gdje ste još vozili taksi u inozemstvo?
- Jedna gospođa s Jaruna me tražila da je vozim u Beč. Kad smo stigli, ustanovili smo da adresa na koju je željela stići - uopće ne postoji. Gospođa se tada predomislila i rekla: 'Vozite me ipak u Klagenfurt'. Na kraju smo se vratili u Zagreb, a kolega mi je kasnije pričao da je on s tom gospođom bio u Klagenfurtu.
Što biste savjetovali budućim kolegama koji će graditi karijeru u Cammeu?
- Mi vozači smo maksimalno pripremljeni i educirani, radimo na nivou, a i uvjeti za zaposlenike su vrlo dobri. Također, kolegijalnost je na razini, a ono svima najvažnije koji radimo - plaća nam stiže redovito.
Što ćete dalje? Kakvi su vam planovi?
- Vozit ću i dalje taksi. Naposljetku, ako sam uspio izbjeći sigurnu smrt u režiji nilskog konja, zagrebačka 'prometna džungla' za mene je mačji kašalj.
Hvala na ugodnoj vožnji.
