Igor Hardi
U zagrebačkom naselju Jarun naručili smo taksi, odredište - Pantovčak. U roku nekoliko minuta po nas stiže Igor Hardi s kojim brzo započinjemo razgovor.
- Na Pantovčak idete? Ja sam ondje često - počinje Hardi.
- Ma da? Idete kod predsjednice? - pitamo u šali.
- Ma ne! Trener sam košarke u osnovnoj školi - smije se vozač Cammea.
Priča kako već tri i pol godine brine da ljudi brzo i sigurno stignu na posao, na sastanak ili kući iz večernjih izlazaka. Vinkovčanin sa zagrebačkom adresom je, kako sam kaže, 'umirovljeni košarkaš' koji danas trenira mlade.
Kako je izgledao vaš životni put između dva koša?
- Košarka me prati cijeli život. Četrdeset godina radim kao trener, trenirao sam gotovo sve uzraste, kako u rodnim Vinkovcima, tako i u Njemačkoj gdje sam proveo dio života.
Radio je u banci, imao turističku agenciju, a onda u Zagrebu počeo karijeru u Cammeu.
- Ostao sam bez posla i odlučio preseliti u Zagreb gdje mi živi kći. Kći mi je pronašla oglas za vozača u Cammeu i rekla mi da se prijavim kao što sam i ja prije dosta godina njoj našao oglas za stjuardesu. Danas se oboje bavimo upravo tim poslovima.
A što je s košarkom?
- Treniram klince dva puta tjedno u Osnovnoj školi Pantovčak. Ispočetka mi je bilo teško kombinirati posao i treninge, ali sam brzo uspio. Imam divnog taksi partnera koji mi rado uskoči na koji sat kada moram na trening. To je prava 'kolegijalnost na djelu'.
Znači, zaslužni ste za prve košarkaške korake brojnih generacija. Pratite li njihove sportske karijere i dalje?
- Naravno! Dvije mlade dame su košarkaške reprezentativke i jako sam ponosan na njih. Čovjeku bude toplo oko srca kada vidi da dijete koje je učio danas nosi dres Hrvatske i predstavlja svoju zemlju.
Kao trener morate biti dobar psiholog, koristi li to i u poslu?
- Ima zaista divnih ljudi, zbog kojih ovaj svijet sigurno neće propasti. Nađemo se u razgovoru, zajedno se smijemo, a znaju mi se i povjeriti. Trudim se pružiti im riječi utjehe i saslušati ih, a od nekih sam i mnogo naučio.
Anegdota na poslu je sigurno bilo mnogo, koje pamtite?
- Jedne noći zaustavili su me mladi par i njihova prijateljica. Ona se te večeri previše 'proveselila'. Zamolili su me da prijateljicu odvezem kući u Dobri dol. Čim smo krenuli, odmah je zaspala. Kad smo stigli u kvart, nisam znao gdje točno stanuje. Da stvar bude bolja, ni ona nije bila sigurna. Pitao sam je za osobnu kartu, ali nije je imala. Sve je bilo neobično. Odjednom je došla k sebi te ustanovila da ona ovdje uopće ne stanuje! Kaže mi: 'Ja živim u Mirnom dolu!'. Kada smo napokon stigli pred njezinu kuću, zaključila je kako nema dovoljno novaca pa me zamolila da pričekam. I evo nje za koju minutu, vratila se odjevena u štrample. Vani prosinac, ciča zima, rana zora. Pretpostavio sam da se vjerojatno uplašila da je roditelji ne uhvate u tom 'veselom' stanju pa joj nije smetala hladnoća. Najvažnije, dovezao sam tu izgubljenu djevojku do cilja.
Imate još tri godine do mirovine. Što dalje?
- Planiram odraditi koliko imam, ali to ne znači da ću stati. Malo ću možda smanjiti satnicu, ali viđat ćete me i dalje za volanom Cammea. Posao zna biti naporan, ali u isto vrijeme je i divan.
Kada bi vam netko rekao da želi raditi za Cammeo, što biste mu savjetovali?
- Primanja su nam redovita i stimulativna. Kolege iz konkurencije s punim su pravom ljubomorne. Ništa manje važno, auto je službeni pa ne moramo koristiti vlastita vozila. Prije svega prođemo obuku pa na cestu izlazimo potpuno spremni. Nakon tri i pol godine smatram se profesionalcem, bez lažne skromnosti, iako sam iz Vinkovaca, usudim se reći kako metropolu poznaje bolje od rođenih Zagrepčana.
Volite voziti taksi?
- Jako je važno s godinama ostati aktivan i svaki si dan postavljati nove izazove. Mene je posao u Cammeu u neku ruku spasio.
Hvala na vožnji.
